Magnetofon je elektronski uređaj za snimanje i reprodukciju zvuka koji radi na načelu magnetizacije trake. Sastoji se od elektronskih i mehaničkih dijelova. Elektronski dio pretvara zvuk u električnu energiju i istu koristi za zapis na magnetsku traku pomoću elektromagnetske glave za pisanje i čitanje. Mehanički dio s elektromotorom vrti magnetsku vrpcu naprijed ili natrag dok se na nju zapisuju ili s nje očitavaju podaci.
Prvi magnetofon pod nazivom “telegraf” izumio je danski inženjer Dane Voldemar Poulsen 10. 12. 1898. g. – to je bio poboljšani model elektromagnetskog fonografa (izumio Edison). 1900. g. Poulsen je svoj izum pokazao svijetu na svjetskoj izložbi u Parizu za koji je dobio Grand Prix. Naknadno je Poulsen eliminirao prethodne nedostatke u dizajnu stvarajući model s valjcima i tankom trakom koji su ih namotavali umjesto žice – više nalik modernim magnetofonima.
Magnetska vrpca je plastična s nanijetim feromagnetskim slojem. Magnetska traka je medij za magnetsko snimanje koja je izrađena od tankog magnetskog premaza preko uske trake izrađene od plastike u Njemačkoj 1928. g.
RAZVOJ FONO OPREME:
- FONO-AUTOGRAF, 1857. g. L. Scott
- FONOGRAF, 1877. g., Edison
- PALEOFON, 1877. g. C. Cross
- GRAMOFON, 1887. g. E. Berliner
- RADIO, 1897. g., N. Tesla (Marconi)
- AUDIO KAZETA, 1963. g., “Philips”
- WALKMAN, 1979. g., “Sony”
- CD, kraj 70-tih, masovna proizvodnja 1982. g., “Philips” i “Sony” (DVD – 1996. g.)
- MP3 (MPEG-1 i MPEG-2), 1991. g., Moving Picture Experts Group
HR DAST 625, Zbirka filmske tehnike – serija fono tehnike (2.17.) – magnetofon Grundig TK 47 (1958.-1960.g.)
Odabrala Vendi Ganza Marušić, arhivistica specijalistica