Danas, u našem kapitalističko – konzumerističkom društvu, gdje nam je svega u izobilju teško je zamisliti da je, ne tako davno, komad odjeće ili posteljine bio vrednovan kao suho zlato.
Na uvid smo vam pripremili dva dokumenta – osobno pismo kao svjedočanstvo teških poslijeratnih životnih prilika u neimaštini i svakodnevnoj borbi za preživljavanje, ali i solidarnosti i zajedništva s iseljeničkom obitelji izvan domovine, naročito u dalekoj Americi te službenu prijavu jedne stanovnice Brača koja, u pomalo smiješnoj obiteljskoj situaciji, pokušava povratiti toliko vrijedne osobne stvari.
Nakon završetka rata uslijedilo je teško razdoblje za stanovništvo otoka Brača – neimaština, glad i stroga državna kontrola hrane i dobara postala su svakodnevica i borba za preživljavanje otočana.
Sustavom „točkica“ odnosno racioniranom opskrbom stanovništva potrepštinama i zakonskim obveznim otkupom poljoprivrednih proizvoda, u narodu popularno naivanim „metenjem tavana“ država je još dublje u ponor gurala lokalno stanovništvo.
Naime, budući da je vladala nestašica robe na tržištu, država je uvela sustav „točkica“ odnosno potrošačkih kartica, bonova koje su stanovnici preuzimali u mjesnim odborima. Količina dobivenih točkica ovisila je o kategoriji stanovništva – djeca, trudnice, nezaposleni, teški fizički radnici itd. i svatko je prema tome dobivao točno određenu količinu hrane i odjeće. Točkice su bile zamjena za novac, a roba se dobivala u državnim prodavaonicama, tzv. Nabavljačko-potrošačkim zadrugama predajom kupona.
Puno je točkica trebalo skupiti za jedan par cipela, kaput ili komad posteljine. Ljudi su se snalazili na razne načine, odjeća se krpala bezbroj puta, djeca su trčkarala u odjeći sašivenoj od starog očevog kaputa. Žene su svoju odjeću, čak i vjenčanice i donje rublje, izrađivale od svilenih savezničkih padobrana zaostalih nakon rata.
Najteža državna mjera kojom su brački težaci, vinogradari i stočari bili pogođeni bio je zakonski obavezan otkup poljoprivrednih proizvoda („metenje tavana“), najviše maslinovog ulja, vina, mesa, badema, sira, vune čije su viškove, a često i dio koji im je bio nužan za preživljavanje, morali predati državi po unaprijed određenim niskim cijenama.
U slučaju neispunjavanja navedene obaveze država je na temelju popisane imovine i strogih kontrola na terenu provodila nad takvim težacima, prozvanima „kulacima“ i narodnim neprijateljima, represijske mjere, poput zapljene imovine i zatvora.
Takve opisane (ne)prilike – inflacija i bezvrijednost novca uslijed nestašice robe, dovele su do ilegalne robne razmjene koja je pokušavala spriječiti prijeteću glad. Roba bi se s otoka potajno noću prevozila na kopno, a nazad bi se brodice vraćale opskrbljene žitom, brašnom i kukuruzom.
Na kraju, ne možemo nego s divljenjem promišljati o skromnosti, domišljatosti i otpornosti naših starih, a možda i potaknuti sami sebe da preispitamo vlastiti sustav vrijednosti i navike u današnjim daleko povoljnijim okolnostima nego u opisanom vremenu.
Oba dokumenta sastavni su dio arhivskog fonda HR-DAST-31 Narodni odbor kotara Brač – Supetar (1945.-1955.)
Odabrala: Ivana Matoš Ratković, arhivistica