Ovaj mjesec, kroz naše knjižnično i arhivsko gradivo želimo se osvrnuti na Svjetski dan učitelja koji se svake godine obilježava petoga dana mjeseca listopada.
Sastavni dio naše knjižnice je zanimljiva knjižica Mirka Ležaića, Prošlost i sadašnjost osnovne nastave u Dalmaciji, Split, 1922. u kojoj autor daje pregled povijesti obrazovne djelatnosti u Dalmaciji od 9. do početka 20. stoljeća.
Izdvajamo odlomak iz knjige, iz dijela Narodni učitelji i učiteljice, koji prikazuje materijalni status učitelja u odnosu na druge državne službenike kao i međusobne razlike učiteljica i njihovih muških kolega.
Istu problematiku prikazujemo i arhivskim spisima iz našeg fonda HR-DAST-139 Jugoslavensko učiteljsko udruženje Split:
Tako u dopisu Savezu učiteljskih društava u Spljetu, od 18. ožujka, 1914., Odbor učiteljica grada Šibenika obavještava Savez da je na sastanku učiteljica građanskih i pučkih škola grada Šibenika raspravljano „što da se poradi za postignuća jednakih beriva s našim kolegama….jer nas razlika od 20% ponizuje moralno i materijalno“.
U istom fondu nailazimo i na dopis od 15. siječnja 1929. Hvarskog sreskog učiteljskog društva iz Dola na Hvaru Povjereništvu Udruženja Jugoslavenskog učiteljstva kao odgovor na pitanja u pogledu budućeg rada u kojem je jedna od točaka i „materijalno podignuće učitelja“ u što spada i „izjednačenje udatih učiteljica sa učiteljima u pravu i dužnostima…“
Naime, na temelju školskog zakona iz 1869. g. koji je vrijedio za Dalmaciju odnosno austrijski dio Monarhije, a od 1888. g. i za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju koje su bile dio Ugarske bio je propisan celibat učiteljica, tj. udanim učiteljicama bilo je zabranjeno obavljati školsku službu. Tako čl. 152. u zakonu 1888. g. kaže:
„Uda li se koja učiteljica, smatrat će se, da se je dobrovoljno službe odrekla, no koja služi preko 5 godina, dobiva odpravninu u iznosu od jednogodišnje plaće.“
Takva praksa zabrane rada udanim učiteljicama, koja je početkom 20. stoljeća, zbog nedostatka kadra preinačena u djelomičan celibat, bila je u dobrom dijelu tadašnje Europe, kao i u SAD-u, uobičajena sve do polovice 20. st.
Kad govorimo o položaju učiteljstva početkom 20. st. spomenut ćemo još i činjenicu da učitelji, koji nisu imali stalan posao, nisu imali pravo na mirovinu, iako su uplaćivali sredstva u mirovinski fond za vrijeme trajanja službe. Naročito se to odnosilo na učiteljice u jednorazrednim školama za koje zakonom nije bilo ni predviđeno stalno namještenje. O svemu tome svjedoči nam pismo Saveza dalmatinskih učiteljskih društava narodnom zastupniku Jurju Biankiniju od 15. siječnja 1913. g. u kojem ga se moli da urgira u parlamentu u preinaci spornog paragrafa školskog zakona iz 1869. g.
Zavirili smo malo u našoj knjižnici i u Sbirku zakona i naredaba o pučkim učionicama, tiskanu u Zagrebu 1891. g. i zaključili da su isti problemi kao i danas mučili kako učitelje tako i učenike na našim prostorima.
O tome svjedoči ministarska odluka 1887. g. glede „poučavanja u pučkim učionicama i učiteljištima u vrieme ljetne vrućine“ prema kojoj se poslijepodnevna nastava nije održavala ukoliko je vanjska jutarnja temperatura izmjerena u 10h iznosila minimalno 22.5 stupnjeva Celzijusovih.
Na str. 553 Sbirke, u okružnici C. k. kotarskom školskom Vijeću, preporučuje se školskim vlastima da „oštro paze na uzgoj školske mladeži“ jer „često se dogadja da se učenici i zrelija mladež skitaju do najprve ure jutra, te u noći vode po krčmama, kano i po plesalištima, kazalištima i t. d., gdje djeca ništa dobra naučiti ne mogu i gdje moralno kratkovidni roditelji piju rakiju i pivu, a ne riedko se pako sluči sresti školsku mladež gdje puši.“ i o obrazovanju kao moćnome alatu protiv „takovih nepodobština“.
Arhivaliju odabrala Ivana Matoš Ratković, arhivistica